Maškare – starije od „Đavoljeg vrta“, stare kao ljudski rod. Vjećna želja da budemo ono što nismo, da zabavom, smijehom i veseljem svima na radost, jednom godišnje pročistimo duše.

Maškare, ča mogu maškare! Neodlučni postaju odlučni, stidljivi priznaju da vole, javna tajna postaje istina. „Car je gol!“ – nikad lakše reći.

Koliko pamtim, nikad maske nisu bile samo ludovanje. Uvijek su pune posebnog kreativnog naboja, gotovo kao u nekom pučkom teatru. Trud i zanos stvaranja, a onda predstava, nadmetanje na otvorenoj sceni, razuzdanoj kakva maškarana zabava mora biti. Fantazmagorično (Krležino) „Kraljevo“ s jedinom željom (za razliku od originala) da sve zabavi i da se svima svidi.

Blog „Gorski kotar“ prigodno je načeo temu „goranskih i delničkih mačkara“. Bilo bi zaista lijepo i korisno da se netko ili neka udruga prihvati istraživanja bogate i zanimljive povijesti naših maškara, mačkara, pesnika ili kako ih se u našem usebujnom Đavoljem vrtu sve ne zovu. Svi karnevali iako na izgled isti, odraz su kraja iz kojeg dolaze – klime, načina života, specifične kulture, jezika i tradicionalnih običaja. Često moraju poštovati pravila i ritual, njihov početak i kraj. Interesantni su i pokladni nazivi koji su u svakom mjestu drugi. Maškarane zgode možemo s pravom nazvati „slike iz svakodnevnog života“ snimljene nekom tajnom (nasmijanom) kamerom. To je karikirani život zgusnut u smiješnom kadru.

Zato svi imaju nekog svog Paušeta –  oličenje pasivnog otpora „višoj sili“ i samo naizgled priglupu, blentavu žrtvu koja skonča na lomači zbog godišnjih grijeha grešnog puka, u pepelničkoj noći. A Pauše, to je pravi Feniks pun narodne mudrosti i zato vječan, vječniji od svojih sudaca, branitelja i počinitelja grijeha.

Kad bi samo sakupili priče o proživljenim događajima s maškaranja, maškaranih zabava, vesele anegdote koje su pratile izrade maski, legendarne tekstove iz pera Tonija Začine, u kojima se jadnom Paušetu pečatila sudbina, bilo bi to vrlo zabavno štivo.

S osobitim zadovoljstvom u „Delničkim pričama“ objavljujem tekst gospođe Nade Glad pisan u čast ovogodišnje proslave – obilježavanja godišnjice najtužnijeg i najslavnijeg događaja u našoj goranskoj povijesti. Primorci. Istrani, Gorani, na najtragičniji su način pokazali zajedništvo u ostvarenju vječnog nam cilja – Slobode!

I jubilarni, ovogodišnji 50. mrkopaljski Memorijal mira – 26-orice smrznutih partizana, svojim je sadržajem bio na tragu prisjećanja ratne žrtve sve udaljenije 1944. Visoka brojka dosadašnjih manifestacija iziskuje temeljito provjetravanje nakupljenoga, potrebno je učiniti neke nove napore za njegov nastavak i trajanje u obrani jedne istine i ideje. Jer - što vremenski odmak, što i zamor organizatora učinili su svoje: ove godine, primjerice, Mrkopalj su pohodila svega četvorica preživjelih boraca iz kolone kroz vijavicu Matić poljane, među sudionicima  svečane akademije sve je vidljiviji izostanak i članova SAB-a, a tužno odjekuje i premali odaziv u Domu – domaćina tj. Mrkopaljaca, osobito djece i mladeži, da ne kažem i ostalih Gorana, jer Memorijal je već zaista i gotovo zajednička goranska epopeja o stradalima, o žrtvi rata.

Najmlađi sudionici priredbe, pjevači, korektno su „odradili“ svoj dio i to je to. Govornici su i ove godine spomenuli ishodište, žrtvu, generacijski dug… ex predsjednik Stjepan Mesić oštro se usprotivio stalnim nasrtajima fašista na antifašiste, osobito njihovu izjednačavanju, a dožupan primorsko-goranski, dr. Vujić ispričao se svima: kako za srušene spomenike tako i onima koji su bili žrtvom izgovorene riječi ili učinjenog zla od 90-ih na ovamo. Iz usta domaćina uzalud smo očekivali prigodan, makar i najskromniji  spomen na posljednje umrlog, jednoga od osnivača i idejnog tvorca te manifestacije u cjelini, prof. Franju Starčevića. Na pragu obljetnice obilježavanja stoljeća skijaškog sporta u Hrvatskoj – ovdje u Mrkoplju 2013. - može se, dakle, govoriti o krizi memorijalnih događanja i potrebi nužnih programskih osvježenja mimo dosadašnjeg klasičnog „reda najave, govorancije, pjesme“. No tu će promjenu inicirati možda još potrebnija ljudska promjena, dosadašnji organizatori su već umorni od brojnih napora, prohujalih teškoća i silnih godina u nizu. Ako to ne učini jasno je da se Mrkopalj odriče Memorijala odnosno samoga sebe i godina koje vjerno zrcale vrijeme u prolaženju.

Mirne duše možemo reći da Mrkopaljski memorijal pomovira ideju poštovanja svake ljudske žrtve, u korijenima mu je ona iz veljače 1944. godine, zato se svake godine na dan proboja boraca 2. brigade preko poljane smrti održavaju susreti, izriče zahvalnost i manifestira spremnost na novi život. Na održivu budućnost. Na mir među ljudima iako je baš nemir bio čest i stalan suputnik onih koji su htjeli drugačije, koji su imali viziju više. Mrkopaljski memorijal, svojevremeno iznimno dobro posjećivan i istican, iznjedrio je i druge kvalitete mrkopaljske sredine: gostoljubivost, tolerantnost, miroljubivost (Škola mira) – no ni domaćini, a ni Gorski kotar u cjelini nisu iskoristili ostale njegove mogućnosti. Pa ni do danas, propuštene šanse ostaju propuštene.

Sjeme Memorijala, prisjetimo, niknulo je na padinama delničkog Petehovca gdje su '60. i '61., u počast 26-orice smrznutih partizana, „proskijali“ delnički skijaši „Tragom primorsko-goranskih partizana“ a s njima i dvojica preživjelih sudionika marša preko Matić poljane, Dinko Pavičić i Slavko Pleše. Već 1962., osobito '63. godine, shodno zaključku organizatora da će se Memorijal svake godine „seliti“ duž Gorskog kotara, organizacija Memorijala stigla je u Mrkopalj, koji je tada obilježavao 50-u godišnjicu skijanja, i otada ga osmišljavaju u kontinuitetu Selimir-Braco Sinko, Alojz Crnić i Franjo Starčević. (Potonji i u vremenima hrvatske proljećarske šutnje ne izostaje u pripremama manifestacije iako ponajčešće sve promatra iz udaljenosti.) Preuzeli su na sebe obvezu domaćina Memorijala, zdušno kako su njihovi prethodnici spašavali iz snijega promrzle borce 2. brigade 13. PGUD-e, a neke, na žalost uspavane „bijelom smrću“, pokopali na svome groblju. Memorijal je u Mrkoplju začet s predznakom zahvalnosti upravo tim stradalnicima, a redovito se održavao i kao jedna od priredaba unutar bivše države uz onaj Dražgoški, Igmanski, Mavrovski, Zlatiborski memorijal. 

 Devedesete „su priprijetile rušenjem spomenika Memorijalu na Matić poljani“, zato je Memorijal 26-orice preimenovan u Memorijal mira. I nastavio se održavati njegujući sve dotadašnje sadržaje. To je, međutim, izazvalo mnoge negativne konotacije Saveza boraca koji su tradicionalno bili nasljednici njegovanja tradicije NOR-a, Franjo Starčević se kao preimenovatelj ponovno našao pod baražnom vatrom, pa 1991. on odgovara svojim kritičarima:

„Poslije slobodnih izbora 1990. do danas, kad nas zapljuskuju valovi nesporazuma i razdora naraslih do međunacionalnih mržnji, 29. Memorijal dvadesetšestorice proslavljen je ove godine u Mrkoplju kao Memorijal mira. Time je nastavljena tradicija naših šuma i planina; Mrkog polja koje je nadahnulo Alojza Crnića, Delnica, Čabra i Vrbovskog, općina koje su imale snage da izdaju sada već slavnu knjigu „Gorski kotar“ u kojoj istaknuto mjesto zauzima veliki Goran.

Ako smo Memorijalu dali ime MIRA, to je zato što su Smrznuti na Matić-poljani zapanjeni našim razdorima. Zato, da smirimo razdore koje smo im opet pribavili. Naši nam Mrtvi poručuju da se vratimo s provalija nad kojima smo se našli i da se okrenemo vrhovima, novim vidicima…“.

Ploča s dječjom zadaćom na spomeniku okrznuta je ispucanim tanetom, strah od mogućnosti rušenja tog antologijskog projekta /I.Gašparac/, bio je povod promjene imena u Memorijal mira, zapisao je prof. Starčević. Podsjetimo: mašta mrkopaljskih osnovaca ratnu je tragediju ovjekovječila rječju /središnji spomenik na Matić poljani/, a „pjesnik“ prostora, arhitekt Zdenko Sila, od bitorajskog je kamena uprizorio kolonu boraca koja prkosi ratu i „bijeloj smrti“. To je sadržaj himne novom životu, životu bez ratova. Prinos odgoju mladih na vrelima povijesne istine.

Prinos odgoju mladih su i knjige, a koliko su one čitane? Prve večeri ovogodišnjeg 50. Memorijala u Mrkoplju čekao nas je autor knjige „Na ratnom tragu 2.primorsko-goranske udarne brigade /1942.-1945./“, Maksimilijan Mance. U knjizi je taj časni Fužinarac zahvatio u stradanje naroda zapadne Hrvatske, opisujući i proboj preko Matić poljane, spominjući žrtve, jer „…imena palih za slobodu zaslužuju biti zapisana i zadržana u sjećanju.“ Hvalevrijedno, čovjek je uložio zadnje životne snage da bi posvjedočio istini koja će po svoj prilici, prekrivena sjenom i istinom o novome, Domovinskom ratu, ostati nespoznata ili makar nedovoljno nepoznata.

Memorijal iziskuje novi pristup, povijest treba promotore u službi istine, a život ide dalje i treba ga podržati. Gdje smo tu mi?

Hvala Nado na prigodnom tekstu i na polemičkom tonu iz kojeg čitam želju da se Memorijalu mira, uspomeni na NOB-u i njegovom logičnom slijedu – Školi Mira, njegovom svjetlom odrazu u Domovinskom ratu da značaj koji zaslužuju.

Gle apsurda! Kad se krene prema ožujku čini se da je Goranima zbog općeg raspoloženja bolje misliti prema unatrag nego unaprijed. Pogled unatrag pomalo sliči vicu o „merâku“; o tijesnim cipelama kad ih se svuće s žuljavih nogu. Konačno olakšanje, a sutra što bude! Kad pomisliš da su prošli svi zimski jadi,  dođe obilje „osmomartovskog“ ili „ženskog“ snijega, a do bivšeg „Dana mladosti“ još su dva i pol mjeseca. I tako od listopada do lipnja –  šest mjeseci i nešto malo više! Već postaje dosadno o svemu tome i pisatii i čitati, a kako tek sve to preživjeti.

Ja u „Delničkim pričama“ imam svog prijatelja Frajnu. Bez njegovih komentara post mi se čini nakako nezavršen. Koji me puta malo „potkajla“, ali na „kajlu“ od prijatelja za razliku od one od neprijatelja, možeš se osloniti. A moram mu je koji puta i vratiti, tek toliko da ne ostanem prijatelju dužan.

Frajno je u našem „Đavoljem vrtu“ usnio pravi zimski san. Šeće se „Goranskom ulicom“ (tako se stvarno ulica zove), gleda malo lijevo, malo desno, pa onda one koji nisu ni lijevo ni desno. Poznate mu „face“ svaka pred svojom kućom čisti snijeg. Šute i rade. Odjednom zamiriše kuhano vino.

„Svatko čisti ispred svoje kuće“ – pomisli Franjo – „a tko će čistiti ulicu?“ – kad začuje iz svih grla – „evo ti lopate Franjo! Očistit ćemo sve do „Delničke ulice!“ (vjerovali ili ne, i ta se ulica baš tako zove).

„Franjo, probudi se! Sav si u znoju“ – začuje glas Convaly – „nisi se tak´oznojil ni kad si krumpir kopal.“

„Kakav krumpir! To je dubinsko oranje! Ja naprijed, a oni iz Goranske za mnom. A u Delničkoj, pravi Snješko. I to kakav! U jednoj mu ruci pečeni odojak, a u drugoj kuhano vino! Mi sve bliže, a on uzmiće! Kao da nas meći“

Što sve neće zima u „Đavoljem vrtu“. Zaista joj je vrijeme da ode!

 

Broj Gorana puta broj zima, eto otprilike toliko ima goranskih zimskih priča! A da im još pribrojimo one „putničke“ s ceste i pruge! Lovačke, proživljene, izmišljene. Ako im netko ne vjeruje neka se radije drži toplog zapećka, jer želi li ih provjeriti – može mu se dogoditi svašta! No ni zimske priče više nisu kao što su nekad bile. Uvukao se u njih čudan virus pa rastače onu finu nit od koje su tkane.

Nema pravih zimskih priča bez – prave zime! A prava je zima za ovaj moderni svijet, prava noćna mora, jer i ovdje kao svagdje čovjek želi podrediti prirodu svojoj volji. Snijegu je dozvoljeno padati na skijalištima, ali ne po cestama, ulicama, ili (ne daj Bože) po jadranskoj rivi. Može i u Abu Dabiju, samo tamo neće on, pa kad neće, znaju šeici što će; drugi grade dvorane da se zaštite od snijega, a oni da zaštite snijeg.

Pred par je godina čelnicima našeg Grada neki Ostap Bender prodao sličnu ideju za priličnu svotu, ali srećom nije bilo dovoljno kuna za realizirati nešto tako genijalno.

I tako se čista poezija rastočila u svakodnevnu prozu; zimske su se priče svele na – čišćenje snijega!

S više ili manje snijega, zime su uvijek nalik jedna na drugu. Tako je bilo i vjerojatno će tako ostati. Uvijek je bilo i bure i juga, bilo je smetova velikih kao kuća i prekida prometa na duže ili kraće vrijeme, nije bilo silne tehnike koju sada imamo, ni mobitela ni satelitskih veza, no bilo je života u našim selima i svi smo svakog trenutka znali što se u njima događa; o bolestima, radostima, rođenjima, o zalihama hrane – o potrebnoj pomoći za koju se uvijek netko pobrinuo da dođe na vrijeme. Jer bilo je uvijek hrabrih ljudi.

Ti đavolji okovi od snijega, leda, vjetra i ljude i domove činili su bližim jedne drugima. Za Gorane, redovna doza od pola metra snijega nikad nije bila, niti smije biti elementarna nepogoda, nego prikrivena korist koja se nudi svake zime.

Možda za početak da pokušamo biti nešto što smo nekad bili; da našim mjestima vratimo dušu. I prava snježna vijavica može biti atrakcija koja povezuje ljude. Možda ugođaj u kojem nastaju prave zimske priče više zbližava od očišćenih cesta, a čišćenje snijega opet postane normalni dio svakodnevice, baš kao šal i kapa, topla odjeća, sanjke i skije i – o svemu tome pričane zimske priče, pa da vidimo onog koji u njih na vjeruje!

Umro je Zlatko Crnković! Tužna vijest za Mrkopalj, Delnice, Gorski kotar. Za hrvatsku scensku umjetnost. Dobitnik „Zlatne arene“, prvak HNK-a, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, neponovljivi recitator, interpretator uloga naših i svjetskih klasika i suvremenika.

O Zlatku Crnkoviću, prvaku hrvatskog glumišta, govorit će i pisati kompetentniji od mene. Ja želim zapisati nešto nepoznato i nevažno širem krugu, ali važno nama Goranima.

 Nakon osnovne škole u Mrkoplju, i gimnazije u Delnicama davne 1955. godine upisom na Akademiju otisnuo se u nemirne umjetničke vode.

Sjećam se Zlatkovih gimnazijskih dana i recitatorskih nastupa na gimnazijskim priredbama. Bilo je to vrijeme kad su u Radničkom domu gostovala prava kazališta iz Rijeke i Zagreba. U našim smo skromnim uvjetima gledali Gospodu Glembajeve s Veljkom Maričićem, (najboljim Hamletom van Otoka, kako su rekli Englezi) ili Senenečićeve Logaritme i ljubav s Augustom Cilićem. Bili smo provincija, ali smo imali čak i svoj teatar u skopu RKUD-a (radničkog kulturno umjetničkog društva).

Zlatko Crnković bio je naš idol, bio je najbliži nekom nepoznatom vitualnom svijetu koji je postojao van naše provincijske sredine. A kako je tek svojim dubokim toplim glasom pjevao ruske romanse!

Kasnije ga životni putevi nisu prečesto vodili u naš kraj, no bio je i ostao Goranin. Iz slućajnih susreta u Zagrebu, u tramvaju ili na ulici pričali smo o Gorskom kotaru i Goranima. Uvijek nam je bio „na usluzi“, a što to nismo znali bolje koristiti za promiđbu Gorskog kotara, sami smo krivi.

1993-će rado se odazvao pozivu da kao istaknuti Goranin s goranskom djecom ode u Schwandorf u Bavarsku, gdje je uz zahvalu za veliku pomoć u ratu priređeno literarno veće. Najavljen kao prvak hrvatskog glumišta rođen u Gorskom kotaru, recitirao je na hrvatskom i njemačkom, između ostalog i Jamu našeg Ivana Gorana. Iste mu je godine u znak zahvalnosti Branko Kezele, predsjednik općine Delnice, kojeg se isto sjećamo s ponosom i tugom, uručio općinsku nagradu.

Odazvao nam se kad nam je bilo najteže. Hvala Ti Zlatko i ponosimo se s Tobom!

Čitam na indexu:
„Baka, sama, zametena je na Biokovu već četvrti dan i bez mogućnosti da dođe do ogrjeva i hrane, spasiocima poručuje: Idite tamo gdje je potrebitije, a mene ostavite za kraj, pa ako ja stara ne preživim dok vi ne dođete, fala Bogu", napisao je Vinko Prizmić.

I zamišljam je zamotanu i pomirenu s vremenom i olujom, jer „ima potrebitijih“, kako kaže. Odradila je ona sve svoje važno u životu, a sad najviše što može to je maknuti se s puta, pa što bude. Nije njoj „ništa smišno“ kao onome s place! Smije se ovoj zimi ne zbog opće nevolje nego zato, jer je i njoj netko došao do kućnog praga, jer je samoća teška i ljeti i zimi. A u takvo vrijeme dolaze samo dobri ljudi!
I bojim se pomisliti, koliko bakica i nemoćnih ljudi pomirenih sa sudbinom nastanjuje naša goranska sela. Mogu oni i duže sami, jer su srasli s goranskom zimom. Tu je radio, pa i televizor koji sniježi kao pršić s druge strane prozora u vrtlogu bure. Vide oni, svijet živi; raduje se, ratuje, bori se sa snijegom. I sretni su kad neki stroj probije smetove do Vrgorca i zametenih vrgoračkih sela. I sve su više izgubljeni u vremenu i prostoru, ne zbog snijega, već zbog žive riječi koju je odnijela neka druga oluja prije ove snježne.
Vrijeme je za – gledanje kroz prozor! Tek sam očistio stazu, a ona opet nestaje u razigranom pršiću. I nije mi žao, jer razigrana bjelina pokreće misli. Bolje reći sjećanja. Snijega je uvijek bilo, ali bilo je i ljudi, onih koji su ga čistili i onih zbog kojih je to vrijedilo raditi. Svakog su jutra ljeti i zimi autobusi dovozili smjene, a svaki zameteni dan pretvarao se u egzaktne gubitke u Lučicama, Brodu na Kupi, Mrkoplju i svuda, koje je netko vrijedno izračunavao i upisivao u rubriku možemo bolje. Današnja realnost je drukčija. Čišćenje snijega postao trošak bez kojeg se može.
Do kada?